Obitelj na okupu - dobrobit za budućnost

Neovisno o tome slavite li Božić ili ne, imate li pod borom jaslice ili ne, slika Svete obitelji s novorođenim Djetetom svima je poznata. Scena prikazuje majku, dijete i oca. Iz te scene možemo iščitati mnogo toga:

1. Nije toliko bitno ni okruženje ni oprema. Bitno je njih troje. Zajedno.
2. I otac je prisutan rođenju djeteta i rođenju obitelji. Majka je ta koja rađa, no otac je svjedok i ima svoju posebnu i nezamjenjivu ulogu.
3. Za Mariju je poznato da je proživljavala agoniju za vrijeme muke svog Sina, a kakav joj je bio porod? Ne spominju se porodne muke. Znamo da je bila duhovno spremna. Nije imala idealne uvjete - morala je putovati, nije bila u poznatom okruženju, ljudi oko nje bili su negostoljubivi. Unatoč tome, radosno je iščekivala porod. Sve događaje nakon poroda je pohranjivala u svom srcu.  (Lk 2,19 "Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebivaše ih u svome srcu.")
4. Što znamo o Djetetu? Znamo da su ga roditelji okruživali potrebnom ljubavlju te strpljivo ga i mudro odgajali.
5. Sve je to bilo moguće jer je rođeno uz mir. Mir tijekom poroda donosi dobrobit i majci i djetetu i ocu. Povezuju se kao obitelj. Uživaju u trenutku. Imaju snage za roditeljske izazove u budućnosti.
6. Ljubav i mir se rađaju iz ljubavi i mira. To je snaga kruga koji se širi i mijenja svijet.

Želite za sebe i svoju obitelj najnježniji mogući početak?

Opušteni porod iz kojeg ćete crpiti inspiraciju i u najizazovnijim roditeljskim trenucima?
Dođite na Opušteno rađanje.
Do 20.12. 2016. ostvarite poseban popust i cijenu od samo 990 kn.

Vidimo se!

Mudrost jednog tate

Vraćate s kući s posla. Umorni ste. Želite samo malo mira i tišine, a znate da je to teško moguće. Znate da, kada otvorite vrata, ulazite u svijet cike i galame, goleme energije i ljubavi. Znate da se od Vas očekuje da mnogo date i pružite i zato je toliko teško.

Kako prestati misliti na posao kad se vratite kući? Kako prestati misliti na hrpu neobavljenih kućanskih poslova? Kako ne izgubiti živce? Kako, u to malo vremena zajedno, pružiti najviše i dati od sebe ono što ju uistinu potrebno?

Idto to se pitao i jedan brižan tata, polaznik tečaja za roditelje. Pitao se, u kojem bi to stanju trebao biti, kada se vrati umoran kući.

Je li to mir? Isprva se čini da jest, ali ne. Obiteljska dinamika je takva da je osjećaj mira, zbog niske energije, neproduktivan.

Je li to opuštenost? Osim na Opuštenom rađanju, opuštenost s djecom koja su glasna, koja jedva čekaju vidjeti te, također neće pogoditi "u sridu".

Ovaj mudri tata pronašao je ono što mu treba. Pronašao je ono što obuhvaća i mir, i opuštenost i ljubav, a daje veliku energiju. To je posvećenost.

To je onaj osjećaj kad možeš uspješno razlučiti bitno od nebitnoga, kada uspiješ dati do znanja svim svojim ukućanima koliko ti znače, kada ih uspiješ čuti, vidjeti i doživjeti u punoći...i oni tebe.

To Vam od srca želim, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme. Neka Vam ljudi budu bitniji od punih tanjura i trbuha. Podarite svojim najdražima posvećenost.

Za to je potrebno izoštriti komunikacijske vještine i samokontrolu. Kako? Pridružite nam se na tečaju!

Pokvareni mobitel

Imaju li Vaši školarci mobitel? Mislite li da je u redu da djeca posjeduju skopocjene mobitele? Je li mobitel nužno zlo- djeca ga tebaju imati jer ga svi imaju, živimo u nesigurnom svijetu...?

Tako su jedni mama i tata svojem sinu u 5. razredu kupili mobitel - da im se može javiti iz grada, a i da se tu i tamo čuje s društvom. No, razlog kupnje je bio prvenstveno radi javljanja roditeljima iz grada.

I sve je bilo u redu dok, nakon samo tjedan dana, mobitelu nije puknuo ekran. Što sada? Vikati na dijete zašto ne pazi? Kupiti novi mobitel ili ne? Isto su se pitali i ovi roditelji. I što su napravili?

Sigurno im nije bilo drago čuti da je šteta na mobitelu tolika da se ne isplati popraviti ga. Ipak su smogli snage i zapitali se koji je razlog kupnje mobitela djetetu i što mogu iz ovoga naučiti i oni i njihov sin.

S obzirom da im je bilo bitno da se čuju s djetetom dok je u gradu, drugi mobitel je stigao u ruke njihovog sina. No, to nije bio novi mobitel. Čak niti rabljeni noviji model. Dali su mu svoj stari mobitel, onaj s tipkama. Najbitnija stvar - komunikacija iz grada - bila je omogućena.

A što su roditelji i sin naučili iz ove nezgodice koju im je život servirao?

Roditelji su rekli sinu da može dobiti novi novcati mobitel, no za njega će sam uštedjeti. I to je to. Život ide svojim tokom. Sin se javlja roditeljima nakon aktivnosti navečer iz grada. Štedi za mobitel. Njegov društveni život? Ne pati. Razvio je takve društvene vještine koje mu omogućuju da i dalje ima isti krug prijatelja, sa super mobitelom ili bez njega. Ne trebaju mu društvene mreže da bi bio društven.

Što su zapravo roditelji napravili? Prvo su preuzeli odgovornost i omogućili djetetu ono što im je važno. Zatim su sinu dali prostora da razvija vlastitu odgovornost štednjom za novi mobitel. Iz te odgovornosti će se razvijati ostale vještine- financijska osviještenost, stvaranje prioriteta i sl.

Čini se da je neimanje "cool" mobitela bila dobra odgojna investicija. Ovi mama i tata su prošli naš tečaj "Čvrsti temelj - uspješan život". Ako se i Vi pitate zašto je odgovornost važna i kako ju razvijati kod svoje djece, pridružite nam se na tečaju u četvrtak, 24.11. 2016. u 17 sati.

Hoćeš da ti zavežem tenisicu?

Dječji je rođendan. Ona vrsta rođendana gdje bebe pužu uokolo, manja djeca se počinju odvajati od roditelja istražujući i prevrčući stvari koje je domaćin pospremio (ipak dolaze gosti!), a oni stariji uživaju u slobodi i sami smišljaju svoje igre.

I baš kad je sve na svome mjestu, kad roditelji mogu u miru razgovarati i smijati se, naiđe netko tko pokvari zabavu.

Ne, nije nitko pao.

Ne, nije se ništa razbilo.

Ne, nije se nitko posvađao.

Što se zapravo dogodilo?

Dječaci su se igrali lovice. Jednome od njih se odvezala tenisica i on je stao da si ju zaveže. I tu dolazi netko tko je pokvario zabavu. Jedna mama, čak ne ni njegova vlastita,  se osjećala pozvanom da prekine dječaka u njegovom poslu i zaveže mu tenisicu.

Zašto, pitam se? Događaji su tekli savršenim tijekom:

1. dječak, još predškolske dobi, nosi tenisice na vezanje, a ne na čičak.  (Pohvala roditeljima!)
2. dječak ZNA vezati tenisice
3. dječak je SAM primijetio da mu je tenisica odvezana
4. dječak zna da bi bilo mudro zavezati odvezanu tenisicu
5. dječak je počeo uspješno vezati tenisicu (i zavezao bi ju da nije naišao partibrejker)

Odrasli često pomažu djeci, misleći da im time čine uslugu, no najčešće djeci na tom području nije potrebna pomoć.

Poruka koju djeca dobivaju jest da odrasli nemaju dovoljno povjerenja u njihove sposobnosti.

Savjet za ovu mamu: idući put pričekajte. Možda će dijete svoje prepreke prijeći samo. Ako ne, znat će potražiti vašu pomoć. To je jedan od preduvjeta kako se razvija samostalnost.

Dobar razlog da nam se pridružite na tečaju Čvrsti temelj - uspješan život.

Učiteljica mudrost

Ovo je priča o jednoj mudroj učiteljici. Učiteljici koja ne propušta priliku podučavati djecu vrlinama za život, nečemu što se ne uči iz knjiga, nego iz iskustva. Ovo je priča o učiteljici koja u svojim učenicima vidi budućnost, bolji svijet, koja osjeća odgovornost da odgoji vrsne ljude.

Kako se to zbilo?

Među djecom se spontano poveo razgovor o snazi. Bio je to tipičan dječji razgovor- tko je jači, tko može nositi teže stvari, tko ima veće mišiće... Učiteljica je to slušala i potaknula djecu da svatko kaže za koga od prijatelja iz razreda misli da je najjači. Sva djeca, i djevojčice i dječaci, izgovarala su imena nekolicine dječaka.

Na kraju je došao red na učiteljicu. Pitala je djecu zanima li ih što ona misli, tko je najjači u razredu? Naravno da ih je zanimalo! Njezin glas je presudan! Čije ime ona sada izgovori, taj je pobjednik.

No, učiteljica je izgovorila neko drugo ime. To ime nije bilo ime dječaka. Učiteljica je izgovorila ime jedne djevojčice! Djeca su u čudu gledala. Kako sad ova mirna, tanašna djevojčica može biti najjača u razredu, jača od svih dječaka?

Učiteljica je objasnila svoju odluku. Rekla je da je za nju ta djevojčica najjača jer njena snaga nije u mišićima, nego u glavi. Rekla je da ona može biti uzor svima po snazi svoga uma. Njezina strpljivost, kontrola emocija, domišljatost kako razgovarati da je svi razumiju, njena spremnost za preuzimanjem odgovornosti u rješavanju problema umjesto tužakanja, svađanja i zadirkivanja su odraz velike snage, snage uma. Budući da naš mozak upravlja ostatkom tijela, pa tako i mišićima, on je "glavniji".

Snaga uma je ono što nam puno treba u životu, a toliko puta nedostaje. Snaga uma je teže je razviti nego snagu mišića.

Učitejlica je pokazala za kojom snagom valja težiti, koja snaga više vrijedi. Velika pouka za sve dječake, velika motivacija za sve djevojčice.

Kako u djece razvijati snagu uma- temeljne vještine za uspješan život? Pridružite nam se na tečaju  Čvrsti temelj- uspješan život!

U vrtić bez suza

Danas je većini djece prvi dan u vrtiću. Roditelji su pod velikim stresom, pogotovo mame koje se vraćaju na posao. Pod tolikim su stresom da čak i viču na djecu. A danas je još i kiša- požuri, gledaj kud hodaš, ne gazi po lokvama, pazi, smočit ćeš se...
Sad zamislite da odlazak u vrtić na kišni dan izgleda ovako...
Pada kiša. Odlično! Vrijeme za istraživanje novih mogućnosti! Obuvate gumene čizme djetetu i sebi te krećete u avanturu. Hihotanje, gacanje po lokvicama, promatranje kapljica kiše i izgleda okoline po kiši- to se zove iskoristiti i uživati u prednostima kiše. Vaše dijete uživa, kao i dijete probuđeno u Vama. I kad zaigrani i bez suza napokon stignete u vrtić, kažete djetetu da se tako igraju i u vrtiću- istražuju i otkrivaju nove i zanimljive stvari. Dijete upravo ima osjećaj kako se to u vrtiću radi. Učenje kroz igru, za nas odrasle. Za djecu su igra i učenje isto. Igra je predragocjena za djecu i šteta da je ne koristimo kad god možemo. Tako je i s kišom. Kiša je kiša. Na nama je da odlučimo je li nedostatak ili prednost. Na nama je da odlučimo hoćemo li djetetu poslatu poruku da su ponedjeljci grozni. Ili da su kišni dani grozni. A tek kišni ponedjeljci kao danas! Polazak u vrtić može biti prekrasno iskustvo za sve, samo si to moramo dopustiti.

Kiša na prvi dan škole- najveći dar i učiteljima i učenicima

Danas počinje školska godina. Čitam da 42 000 prvašića kreće u školu. Vozače se moli za oprez u prometu. Slušam na radiju voditelje kako razgovaraju o današnjem groznom danu, o jadnoj djeci koja po kiši moraju u školu i kako će im prvi dan škole ostati u tmurnom sjećanju zbog ove dosadne kiše. Tko bi danas uopće htio ići u školu? Jadna djeca, jadni učitelji i profesori!

Ja bih, naprotiv, od svih zanimanja na svijetu, danas željela biti učiteljica nekoj novoj generaciji prvašića. I to baš na ovaj tmuran kišni dan. Zašto? Koja divna prigoda za dočarati smisao školovanja i učenja!

Da sam ja učiteljica, povela bih svoj razred van na kišu, ispričala im priču o kišnoj kapi i rekla da se o tome, kao i ostalim stvarima koje nas okružuju,  više uči o školi. O kiši se mogu pisati pjesme, o kiši puno piše u knjigama i da bi sve to saznali- prvi koraci su učenje čitanja i pisanja. Par puta bi gacnula po lokvicama, pozvala djecu i roditelje da učine isto i onda ih povela u razred. Dala bih im jedan veliki razlog zašto je super ići u školu, umjesto osjećaja da moraju ići u školu.

Eh, da sam učiteljica na ovaj divan kišni dan! Poticala bih te male ljude da traže ljepotu i smisao na svakom koraku. Jedina žeđ koju ne treba utažiti je žeđ za znanjem.

Kad ćeš naučiti misliti svojom glavom?

Dječaci se igraju. Uživaju u igri. Trče, skaču, love se. Čuje se smijeh i cika. Sreća se osjeća u zraku. Svijet je samo njihov. Kakav divan dan! Nekoliko trenutaka kasnije, jedan se dječak počne penjati po zidu. Popevši se, hoda po njemu. Drugi dječak mu se pridružuje. I on se penje, a kad je krenuo hodati po zidu, prekida ga njegova majka. "Kad ćeš naučiti misliti svojom glavom?" pita ga ljutito. "Ne moraš raditi gluposti kao i ostali!" Dječak snuždeno odlazi za majkom, okrećući se u više navrata za prijateljem na zidu. 

Stvarno. Kad će dječak početi misliti svojom glavom? Kad se odseli od svoje mame koja misli umjesto njega? Možda će do tada naučiti da drugi misle umjesto njega pa će biti pod velikim utjecajem vršnjaka i okoline u kojoj se kreće. Bojim se da dječak neće naučiti misliti svojom glavom, nego će raditi ono što se očekuje od njega, da zadovolji okolinu.

Što ima loše u penjanju  i hodanju po zidu? Razvijaju se velike mišićne skupine, ravnoteža, okulomotorika, samopouzdanje, hrabrost, razboritost, mijenja se perspektiva, uči se donositi odluke (dobre i loše) i misliti svojom glavom.

Onaj snuždeni dječak je zapravo mislio svojom glavom. Smatrao je da je ideja za penjanjem na zid genijalna, osjećao je u sebi da ima dovoljno snage, hrabrosti i znanja da ostvari svoj cilj i da odozgor, iz druge perspektive, promatra svijet i uči. Mama je ta koja ne dozvoljava svome sinu da misli svojom glavom. Reagira tek kad njen sin ne radi ono što bi ona htjela, kad radi nešto čega se ona boji ili što se njoj ne sviđa. Ta mama niti ne shvaća što radi. Zar ona zapravo hoće da bude po njenom, da njen sin misli NJENOM, a ne SVOJOM glavom?

Da nije bilo dječaka i djevojčica koji su mislili svojom glavom tko zna kakav bi bio svijet i kako bi izgledala povijest? Tko bi otkrio Ameriku, struju, radioaktivnost i... pivo? Tko bi izradio avione, kompjutere, robote? Kada bi žene dobile pravo glasa, studiranja, sudjelovanja u sportovima? Za sva ta postignuća su neki mali dječaci i djevojčice mislili svojom glavom.

Neka djeca pomiču granice svog iskustva i neka slobodno griješe, i koliko god to nama bilo teško gledati. Neka uče iz vlastitog iskustva. Jedino se tako može naučiti misliti svojom glavom.

Moja djeca žive u kazni

Uvijek sam mislila da za dobrodit svoje djece donosim najbolje moguće odluke. 

Mislim na onaj osjećaj kad "furate svoj film", kad živite u svom mikrosvijetu, družite se s ljudima sebi sličnima i mislite da su i ostali poput vas. 

Mislila sam da ih učim pravim vrijednostima- da treba cijeniti prijateljstvo, dijeljenje, empatiju, pomaganje, opraštanje i preuzimanje odgovornosti. Tako mi u našoj obitelji živimo, to nam je bitno. Smatramo da radeći greške na tim područjima zapravo učimo i postajemo bolji ljudi. Na takve stvari reagiramo. O tim stvarima razgovaramo, njih primijećujemo. Naš mali svijet ideala. 

Jednog je dana prijateljica moje kćeri završila u kazni. 

Djevojčica je već učinjenim "nedjelom" dobila i naučila pouku i život je mogao teći dalje, bez kazne. Tako bi barem bilo u našoj obitelji. Mi ne kažnjavamo djecu, nego u onome što čine vidimo vlastite propuste ili prilike za dječji rast i razvoj kroz učenje na iskustvu. 

Neću dalje diskutirati o upitnoj djelotvornosti kazne, pitala sam koju kaznu je dobila. 

Očekivala sam da će se možda morati manje družiti s prijateljima, mora nešto dodatno pospremiti, igrati se blizu kuće...ali ono što sam čula me šokiralo i rastužilo.  Kazna je bila- nema TV-a, mobitela i slatkiša.  Šokirala sam se jer moja djeca žive bez toga pod normalno. 

Zar moja djeca žive u kazni? 

Kao što rekoh, mislila sam da za svoju djecu donosim najbolje moguće odluke. Je li ovo što je njima radim zapravo kažnjavanje, a ne dobra odluka? TV, mobitel i slatkiši su iznimka, a ne pravilo. Pogotovo ne konstanta koju bi trebalo uskratiti. Činim li štetu što to ne dajem svojoj djeci? Mislim da ne. 

Rastužilo me što tek sad postajem svjesna koliko roditelja zdravlje svoje djece uzima zdravo za gotovo. Zar nisu niti jednom čuli o štetnosti šećera i gledanja u ekran? Zar je zbilja tako lako odustati i biti dio mase, a radi se o tvojoj vlastitoj djeci?

Što činiti? Pokleknuti? Nikako. Nikad ići protiv svojih uvjerenja i vrijednosti (preispitati- da). 

Tu daješ svojoj djeci (i okolini) primjer svoje autentičnosti. Osobe kojima se ja najviše divim su upravo takve- svoje, nepokolebive, gledaju dugoročno, imaju svoju viziju i misiju, kongruentne su. Sjaje poput sunca i svojim zrakama bude i nas ostale. 

To je i moja misija. Živjeti prema svojim uvjerenjima i vrijednostima. 

Ako barem i jedna zraka mog sunca probudi barem još jednu osobu- svijet će biti bolje mjesto. 

Kako sam upropastila radosnice svoje djece

Pospremajući i preslagujući neraspakirane kutije od preseljejnja, zastala sam i odlučila provjeriti što se nalazi u njima. 

U odabranoj kutiji bile su pospremljene neke uspomene iz mog djetinjstva, školske fotografije, spomenar, ali i nešto novijeg datuma- radosnice moje djece, tri komada, dvije ispunjene, jedna prazna. Prva je bila lijepo popunjena. Sastavljena je tako da roditelji upišu sjećanja na važne trenutke iz bebine prve godine života- od poroda, razvojnog puta, anegdota i tako do prvog rođendana. Lijepo osmišljeno, roditeljima se daje prostor da djetetu prenesu poruku koju žele i koja im je tog trenutka u srcu. Ima prostora i za poneku fotografiju i konačni rezultat je baš lijepo zaokružena cjelina našeg obiteljskog života u toj prvoj godini.

Otvorila sam i drugu radosnicu, nekog drugog proizvođača. Šok i nevjerica! 

Već sam bila zaboravila što sam napravila, ali ipak nisam požalila. I dan danas bih to ponovila.
Naime, radosnica je osmišljena tako da prati djetetov život u njegovih prvih pet godina, i to do najsitnijih detalja, koji za našu obitelj uopće nisu relevantni.

U čemu je problem?

Traži od roditelja popunjavanje podataka koji propagiraju samo materijalne vrijednosti, a zanemaruju osjećaje, misli, anegdote i sve druge vrijednosti. Budući da sam tu radosnocu dobila, a ne kupila, odlučila sam izvući ono najbolje (napraviti limunadu kad ti život nudi limun) i svome sinu prenijeti poruku koju ja želim.

Evo što sam pisala: 

Ime medicinske sestre u rodilištu?- Nemam pojma, nije se predstavila.

Tko me sve došao posjetiti i u koliko sati?- Je li zbilja bitno u koliko sati su došli?

Darovi koje sam dobio i od koga?- Je li bitno kakve darove je dijete dobilo? Bili su to standardni darovi za to doba- odjeća, igračke, nešto novca.

Horoskopski znak i  znak u kineskom horoskopu- Ne vjerujemo u horoskop.

Kupanje- jesam li volio ribati lice? - Nije bilo potrebno, nisi radio u rudniku.

Jesam li se kupao u velikoj kadi ili kadici?- Je li bitno? U početku u kadici, kasnije u kadi, zadovoljni? < izgleda da sam stvarno bila ljuta >

Zatim traženje podataka koliko je dijete bilo staro kad ga je nasmijavala igra x, igra y, igra z- Ne znam točno, sve je bilo u skladu s razvojem.

Zubi. Jesam li imao gumene igračkice za žvakanje dok su mi izbijali zubići?- Who cares?

Kad sam jeo prvi sladoled? Prvu čokoladu?- Zašto nema pitanja i janjetini i pršutu, to bi mogli ispuniti? Bebe ne jedu sladoled ni čokoladu.

Kad sam prvi put jeo voćne kašice i koje su to kašice bile?- Od voća, ha-ha!

Prvi koraci u hodalici- Hodalice nisu zdrave za psihofizički razvoj, NE hodalicama!

Prva šetnja u kolicima, tko je gurao kolica, a tko je fotografirao- Nosili smo te u nosiljci, blizu maminog i tatinog srca <3

Prvi put na suncu- Bebe ne smiju na sunce, a i čim je dan znači da je sunce...

Prvi put u pravoj odjeći- Što to znači prava odjeća? Ne razumijem čemu entuzijazam oko kapica i ostalih uobičajenih stvari.

Moje prvo šišanje- trebalo bi staviti fotografiju prije, za vrijeme i poslije šišanja- (!!!!!?????!!!!)

Komentari ostalih o mome prvom šišanju- O daaa, zvali smo HRT, CNN, BBC, ...

Najdraža igračka za spavanje, najdraža igračka, za kupanje, najdraža igračka za šetnju- (ostavila sam prazno- bila sam pristojna)

Datumi cijepljenja- Piše u cjepnom kartonu ak' nekoga zanima.

Ne sjećam se točno koliko sam darova dobio za Božić, ali  roditelji su mi rekli da ih je bilo oko...- E pa nisu rekli! Božić je zajedništvo u obitelji, a ne darovi!

Eto tako. To je bio dio moje borbe za naše vrijednosti u situaciji koja je bila izuzetno materijalistička i lišena svih osjećaja.

Nadam se da će moj sin znati to cijeniti kad jednom bude čitao što mu je mama napisala u radosnicu. 

Ono što već sada znam jest to da on, kao i ostala moja djeca, voli jednu drugu radosnicu, onu koju smo mu sami napravili i osmislili. 

To je fotoknjiga naših dragocjenih trenutaka, našeg zajedništva i dječjih osobnih pobjeda. U njoj su svi dragi nam ljudi, kao i oni koji više nisu s nama. 

Moja djeca mi često donose svoje fotoknjige- radosnice da im pričam o njihovom životu- gdje su bili, što su radili, tko ih je grlio, nosio i ljubio. A najljepše mi je kad ih čujem da to prepričavaju drugima, dajući svojim riječima posebno obojane emocije. 

Još mi je ostala neispunjena radosnica najmlađeg djeteta. 

Već znam da ću je ispuniti prema našim obiteljskim uvjerenjima i vrijednostima i tako svome djetetu prenijeti poruku što je bitno u životu. 

Violetta- serija i za odrasle

Da, dobro ste pročitali naslov. Radi se o onoj popularnoj (pred)tinejđerskoj seriji koju gledaju čak i mala djeca.
To što ju gledaju i djeca vrtićkog izrasta je priča za sebe. Danas pričam o tome zašto mislim da bi bilo dobro da je gledaju i odrasli. Obično se dešava da djeca gledaju sadržaj za odrasle (12+), ali ne i da odrasli gledaju sadržaj za djecu i mlade. Ipak, gledajući Violettu roditelji mogu naučiti puno toga (a u kratko vrijeme- traje oko pola sata).

1. laganje narušava odnos

Što postižemo laganjem? Poručujemo djetetu da je istina toliko gorka da je ne može čuti i podnijeti, da je slabić? Ili da se ljubav zavrjeđuje jedino savršenstvom, a sve manje od toga treba se sakriti, izokrenuti i zataškati? Kako god uzmete, loše je. Lagati je loše.

2. prezaštićivanje djeteta (helicopter parenting) koči djetetov optimalni razvoj

Ne dozvoljavajući mu da samo odlučuje za sebe, da samo bira prijatelje, da griješi i ponekad bude povrijeđeno kočimo razvojni put koji bi trebao dovesti do samostalnosti i odgovornosti, što je preduvjet za odraslost.

3. dijete treba slijediti svoje vlastite snove, ne vaše

Dijete je rastrgano između vlastitih snova i želje da udovolji vama. Ili će se povući u sebe pa kad- tad eksplodirati ili će se boriti za sebe, koristeći sva moguća sredstva, čak i laganje i bježanje od kuće.

4. slušaj što ti dijete govori i uvažavaj njegovo mišljenje

Što je dijete starije, tim više. Pokažite mu da ga prihvaćate kao sugovornika, kao čovjeka. Prihvatite da se osjeća tako kako se osjeća i da misli to što misli. Ne kontrirajte mu kad iznosi svoje mišljenje i ne ušutkujte ga govoreći da preuveličava ili da nije to ništa. Prestat će vam se povjeravati i to raditi negdje drugdje.

5. odgajaj djetetove vrline, poput prijateljstva, iskrenosti i dobrote

Neka svoj put utire stazom vrlina, a ne mana poput ogovaranja, laganja, podmetanja i krađe. Dobro je bolje od zla. Uvijek je bilo i bit će. 

Evo, ovo su samo neke od stvari koje roditelji mogu naučiti gledajući Violettu. Netko tko je pisao scenarij je dobro upoznat s odnosima roditelja i djece, pogotovo tinejđera. Ako vaše dijete gleda Violettu, slobodno mu se pridružite. Ima tu sadržaja i za vas. 

Ja sam ju gledala nekoliko puta i svaki put sam se pitala kako to da je na špici Violettin tata prvi, kao da je on glavni lik. Onda sam nakon nekoliko epizoda shvatila. Pa on i je glavni lik, glavni pokretač radnje- da promijeni svoje ponašanje i svoj odnos s kćeri, stvari bi išle drukčijim tokom i serija bi 

otišla u drugom smjeru. Tako je i u stvarnom životu:

6. roditelji su ti koji su odgovorni za kvalitetu odnosa sa svojom djecom, a ne obratno.

Nisam sigurna hoću li nastaviti gledati Violettu, no želim joj puno sreće i hrabrosti da otkrije tko je ona zapravo, što želi od života i da dobije slobodu koju zaslužuje. 

Kako sam stojeći u parku pripremala djecu za školu

Ovo je zapravo jedna sasvim obična priča.
Ovu priču ponavljam svaki dan, ne samo u parku. Ovu priču pričaju mnogi roditelji diljem svijeta.
Ovu priču lako možete ispričati i vi i sigurno je u nekoj mjeri svakodnevno i provodite.
Sada kada vam osvijestim na što točno mislim, bit će vam jasniji zadatci što ih nosi odgoj.

Priča ide ovako:
Toga dana nije bilo puno djece u parku, petero (većina moje). Znači, bile su prisutne dvije mame i ja.
Da ste me onda pitali što se događalo, rekla bih da su se moja djeca igrala. Igralo se i ono drugo dvoje djece. Jedina je razlika bila u onome što su radile druge dvije mame- vikale na djecu neka se čuvaju i paze da ne padnu, govorile im kako da se penju, upozoravale ih neka uspore, zvale ih da se vrate jer su otišli predaleko...
A ja? Ja sam stajala, gledala svoju djecu i uživala. Jedna me mama simpatično opisala kako ja samo stojim i ne radim ništa. Nato su se meni upalile lampice pa sam rekla: "Kako ništa, pa pripremam djecu za školu!" Nastao je tajac pa sam imala dovoljno vremena objasniti slijedeće:

SAMOSTALNOST
Moja djeca su si sama našla zanimaciju, igru, slijedili su svoje unutarnji glas, dogovarala se s drugima, sama kontrolirala tijek igre, brinući se pritom za sebe i svoje tijelo (ne radeći ništa što  ugrožava život njima ili drugoj djeci).
U školi se cijeni djetetova samostalnost.

AKOMODACIJA OKA
Trčeći i preskačući prepreke, gledajući naprijed pa iza, očne jabučice su primorane stalno mijenjati fokus i zapravo rade pokrete koji su kasnije potrebni za uspješno čitanje.

TIMSKI RAD
Pomažući mlađoj djeci pri svladavanju težih prepreka djeca uče kako prepoznati prijatelja u nevolji, kakav je osjećaj pomoći nekome i kako je zajedništvo bitno. Prava razredna atmosfera.

SENZOMOTORIKA
Koristeći u igri otpale grane, kore drveta , češere i kamenje različite veličine, oblika i teksture, djeca su razvijala senzomotoriku. Svi ti različiti osjeti zajedno u "isto vrijeme na istom mjestu" razvijaju mozak i osnova su za razvoj kasnijih osjeta  koji su potrebni za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

SAMOPOUZDANJE
Penjanje na vrh penjalice, skakanje sa zida, odvajanje od mame i odlazak u najdalji dio parka...za to je trebala poprilična hrabrost i samopouzdanje, jedna od bitnih osobina djece vezanih za školski uspjeh.

A... što su one dvije mame rekle? Ništa. Shvatile su poruku. Tako i vi.

Sada kad imate saznanja što se zapravo događa tijekom spontane dječje igre (a to je samo dio), tada znate i da možete biti opušteniji ne upličući se. Tako pokazujete koliko ljubavi imate za svoje dijete jer dozvoliti djetetu da riskira i samo donosi odluke je čin hrabrosti i ljubavi.  I velik ulog u budućnost kao što je, za početak, škola.

Toga nije bilo kad smo mi bili mali

Pun je internet raznih kritika i žalopojki o današnjoj razmaženoj djeci i nesposobnoj mladeži.
 Ovisni o mobitelima i igricama. Samo bulje u ekran. Ne kreću se dovoljno. Ne znaju razgovarati. Ne poštuju odrasle. Bezobrazni. Razmaženi. Neodgovorni. Loši u školi. Gledaju nasilne crtiće. Traže skupocjene poklone.Neću više nabrajati, mogli bismo tako u nedogled.

Uglavnom, svjesni smo da današnja djeca žive drukčije djetinjstvo nego kad smo mi bili mali.  Možemo kriviti društvo i ekonomiju. Da, svijet se promijenio, sve se mjeri novcem, čak je i vrijeme postalo novac. Živimo užurbano i stresno. Zato su i djeca takva.
E , sad stop. STOP!

Netko je tu djecu učinio takvom.
 Ako je netko djecu učinio takvom, znači i da netko djecu može učiniti i ne- takvom. Samo, tko?
Tko je glavni i odgovorni faktor u dječjem razvoju? Tko ima najveći, temeljni utjecaj na dječji život?
Kome je prvome dana ta čast i obaveza? Tko su ti ljudi? Gdje ih se može pronaći?
To su roditelji i život u obitelji.

Dragi moji, uzmite nazad odgovornost koja vam pripada! 
Imajte utjecaja na svoju djecu! Razmislite što ćete njegovati u svojoj obitelji, u ono malo vremena što ste skupa. Vi ste temelj. Na temeljima se gradi sve ostalo- vrtić, škola, društvo, ... Zapitajte se- kakvog bi čovjeka htjeli odgojiti i što radite da se to ostvari? Zapitajte se koje vrijednosti, vrline, osobine mislite da bi trebalo imati i njegujete li lih?
Najčešće roditelji spominju iskrenost, marljivost, pristojnost, ustrajnost, velikodušnost, kreativnost, ... kao neke od cijenjenih i željenih osobina svoje djece.
Derući se na djecu, kažnjavajući ih, popuštajući im, kupujući im sve i svašta- što im radimo?
Odgajamo li vrline ili mane?

Ne dozvolite sustavu da preuzme vlast nad vama. Od sustava uzmite samo ono što je najbolje za vas i vašu obitelj, razmišljajte što vam treba i kako utječe na vas. Naša djeca ne mogu u potpunosti imati djetinjstvo poput našeg, ali možemo puno toga učiniti:

• boravak u prirodi- što češće
• kretanje- hodanje, trčanje, vožnja biciklom, rolanje, planinarenje, ...
• ograničite TV i igrice- neka gledanje TV-a bude događaj za što više članova obitelji, a ne normalna stvar kao što je popiti čašu vode
• kućanski poslovi- svatko može pomoći i ima posla za svakoga
• vrijeme za razgovor- smanjite li vrijeme za medije, imat ćete vremena za razgovor
• svađanje, komentiranje, raspravljanje- bitno je znati se posvađati, ali i pomiriti se. Bitno je znati da postoji mjesto gdje možeš reći sve što ti je na duši i da te netko voli i takvog mrzovoljnog. To mjesto zove se dom.

Već iz ovih 6 promjena možete naći izvore za odgoj vrlina poput ustrajnosti,odgovornosti, samoprocjene, timskog rada, iskrenosti, slušanja drugih i uvažavanja tuđeg mišljenja, velikodušnosti, opraštanja, pomicanja vlastitih granica, stvaranja radnih navika, rješavanje problema, ... 

Imajući ove vrline na umu, već vam se javlja slika iz vlastitog djetinjstva gdje ste sve to "uvježbavali" igrajući se slobodno po cijele dane, zar ne?

Imate snage i uvjete da učinite ove male korake velikog značaja, da djecu vratite na pravi put i stvorite im dobre temelje za život koji slijedi.

Pazi, past ćeš!

Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa tako i vi.
Želite svome djetetu pružiti sigurno odrastanje i znate da imate veliku ulogu u tome. Želite pružiti najbolju skrb i zaštitu zato jer ste odgovoran roditelj.

Gledate svoje dijete i vidite da bi moglo učiniti grešku, ozlijediti se ili pasti.
Naravno da ćete reagirati i viknuti: "Pazi, past ćeš!" Već imate film u glavi kako je dijete palo, čujete ga da plače i vrišti od bolova ili imate onaj neugodan osjećaj koliko će ga boljeti ako padne i ozlijedi se. Sve je to dobro i sve je to u redu. Samo se treba zapitati je li uvijek i potrebno.

Hoće li dijete zbilja pasti ako trči? Pa djeca moraju trčati!
Hoće li dijete zbilja pasti ako hoda po zidiću? Pa djeca moraju hodati po suženim površinama!
Hoće li dijete zbilja pasti ako se penje na penjalicu ili drvo?  Pa djeca se moraju penjati!

Da, možda će pasti. Možda. Veće su šanse da neće pasti. I ako slučajno padne, bilo je SLUČAJNO. Ne zato što baš tada niste rekli da pazi.  A možda je djetetu baš trebao pad da nauči da ne može trčati s odvezanim tenisicama, da mora biti oprezniji kad se penje po kamenju, da mora više dići noge ako želi preskočiti onaj zidić... tko zna što će dijete naučiti iz lekcije ako slučajno i padne.
To nije na nama da donosimo sudove o tome.

Vjerujemo li djetetu da je sposobno donositi zaključke o svojim postupcima, tako će i biti. 
Vjerujemo li da mu mi moramo stalno govoriti što da radi i da se pazi, također će biti tako.
Zamislite da vama netko stalno govori Pazi, porezat ćeš se! dok režete nožem, Pazi, sudarit ćeš se! dok vozite automobil, Pazi, speći ćeš se! dok kuhate... Prilično živcirajuće, zar ne? Kako to da nemaju povjerenja u vas? Zar ste zbilja toliko glupi i nesposobni da vam se svaki put mora reći?
Tako si i djeca misle.

Budući da je dječji posao taj da trči, skače, penje se, ...dopustite mu to. Kao što su i nama dopuštali kad smo bili mali.
Znam da je teško, ali upravo je to ona roditeljska žrtva i ljubav- dopustiti djetetu da čini greške i samo uči iz njih.

Uh, ta matematika!

Pročitavši naslov, koliko vas je osjetilo nelagodu? 
Koliko nas pomisao na možda neki drugi omraženi školski predmet može toliko baciti u loše stanje? Vjerojatno smo imali lošeg profesora, nije nam najbolje išlo, trebalo nam je dodatnih objašnjenja (a vremena premalo), gradivo se gomilalo, a mi smo ostajali u zbunjenosti, nejasnoći i nesigurnosti. Možda su nas kao male hvalili da smo pametni kad nam je išlo dobro, pa smo zaključili da nismo pametni čim je zapelo i odustali. Živjeli smo u uvjerenju da je taj predmet grozan i težak i vjerojatno živimo u tom uvjerenju i danas. I ne samo to.

Ukoliko vaše dijete također ne voli isti taj predmet, vjerojatno ste mu taj stav vi prenjeli. 
Sjećam se kad sam  s prijateljicom pregledavala nove knjige prije početka prošle školske godine. Ja sam s ushićenjem, poput djeteta, listala sve te šarene stranice i divila se koliko će toga novog i zanimljivog učiti, kako su dobro napisane knjige...a moja prijateljica je rekla: "Uh, ta matematika!"
Pitala sam je zašto tako misli, pa radi se o matematici za 1. razred osnovne škole. Ona se ukipila i rekla: "Kad se samo sjetim, užas!" To je slušalo i njeno dijete. Prva informacija koju je dobilo u vezi matematike jest ta da je matematika teška i grozna. Matematika u 1. razredu ne bi djeci trebala biti ni teška ni grozna.
Svojim izjavama pred djecom uvelike pridonosimo tome kakve će dijete imati stavove o školi, predmetima i učenju.

Ako unaprijed znaju da je teško i grozno, hoće li ustrajati da shvate ili odustati?
Naravno, i škola i profesori su također odgovorni i dužni prenjeti djeci znanje tako da ga djeca lakše shvate i primijene.
Ali, mi roditelji smo odgovorni za naš dio i zato prenašajte djeci zdrave i motivirajuće stavove prema predmetima. Ako dijete neće voljeti neki predmet, neka to bude njegova stvar, a ne dio obiteljskog nasljeđa.

"Mama, dosadno mi je!"

Često viđam situacije u kojima se djeca žale roditeljima da im je dosadno. 

Djeca su pritom frustrirana, izvan sebe ili čak bezvoljna i loše volje te zbilja ne znaju što bi radila. Roditelji im, želeći samo dobro, sugeriraju i pomažu govoreći im što da rade i kako da se zabave, dovodeći i sebe puno puta do ruba živaca.

E pa, dragi moji iscrpljeni mame i tate, donosim vam dobre vijesti!

To što je djetetu dosadno je njegova odgovornost i briga, ne vaša.

Da, teško nam je vidjeti svoje dijete dok se dosađuje. Sigurno pritom vidite kako se dragocjeno vrijeme troši uzalud i kako dijete, umjesto da radi nešto korisno, troši vrijeme na dosađivanje i nešto beskorisno.   Već razmišljate na koju bi ga dodatnu aktivnost upisali jer se djeca ne smiju dosađivati i to nije zdravo.

Uglavnom, djeci je ponekad dosadno. Tako mozak SAM traži novu zanimaciju, novi izvor interesa. Ne trebate vi uskakati. 

Ali, što onda reći djetetu kad se žali da mu je dosadno? Kako se postaviti?

Potrebna su dva koraka: 

• Najbolje što možete učiniti u tom trenutku jest to da djetetu kažete nešto tipa Čestitam! (bez sarkazma) Sad možeš uživati slušajući mir i tišinu! Možda otkriješ što bi drugo htio raditi! Ali, ne moraš ništa ni raditi. Uživaj sam sa sobom.  

 Ne treba forsirati trend da smo stalno zaokupljeni nečim. Dobro je biti nasamo sam sa sobom, osluškivati svoje misli i težiti takvom vraćanju u ravnotežu. Dobro je ostaviti prostora za NIŠTA  i tako napuniti baterije.  Nakon toga će dijete uspješno samo nastaviti sa životnom kolotečinom. 

• Boraveći tako u miru i tišini sa samim sobom (tj. dosađujući se), dijete će uviđati da postoje i drugi sadržaji za igru, zabavu, istraživanje i učenje.  Drugim riječima, život bez televizije, hrpe igračaka, igrica i mobitela pridonosi razvoju kreativnosti.  

Koji su to drugi sadržaji- npr. osluškivanje zvukova, igre riječima, zabavljanje izvođenjem         različitih pokreta, igranje pronađenim prirodninama (češeri, kamenčići, grančice, štapići, lišće).

Znači, stanje dosade je nešto normalno i prirodno, čak je dobro i poželjno da je djetetu nekad dosadno.

Eto. Sada možete biti mirni i opušteni kada idući put vaše dijete kaže da mu je dosadno.

Nemam energije ni za što. Zvuči poznato?

Roditelji se često žale da nemaju dovoljno energije za baviti se djecom. 
Istina. Radimo više nego ikad, živimo daleko od rodbine koja bi nam mogla pomoći, putujemo na posao i s posla... razloga ima milijun. Uvijek nam je netko drugi kriv i ne vidimo izlaz.
Ali, postoji način. Svoju energiju koju ponekad bespotrebno ulažemo u djecu preusmjerimo na nešto što je zbilja potrebno.

Zapitajte se:

• Trebam li baš tako često zapitkivati svoje dijete kako je, je li žedan, gladan, sretan, nesretan? Pustite ga da se sam nosi sa svojim životom. Kada će vas trebati, reći će vam.                                   
  
                                                                                   
• Trebam li toliko često ometati djecu upadicama tipa: nemoj ovako, spusti, digni, vrati, ne ovo, ne ono, slušaj, nemoj biti zločest...Ako se, naravno, ne radi o opasnim stvarima, pustite dijete da diše i živi. Radije prešutite pa tu energiju iskoristite za igru, pričanje priča ili razgovor.                          
                                                                                                                                                                   
• Mora li dijete ići na sve slobodne aktivnosti na koje ga vodite? Ako imalo sumnjate da previše energije i vremena trošite na odlazak i boravak na slobodnoj aktivnosti, učinite uslugu sebi i djetetu- odustanite.                                                                                                                             
  
                                                                                   
• Koliko uistinu dopuštate svom djetetu da stvari radi samo (i pritom i griješi)? A koliko toga radite umjesto njega? Ovo nije dobro ni za vaše dijete, a pogotovo ni za vas. Uzima vam potrebnu energiju. Radije skuhajte kvalitetan obrok, pročitajte dobar blog, sjednite i duboko dišite.                                                                                                                                                    
  
                                                                                      
• Koliko vremena trošite na stvari koje vam samo uzimaju energiju. Isisavaju, bolje rečeno. Loše navike, nekvalitetna opća prehrana, ovisnost o mobitelu i televiziji, ... radite nešto što vas uistinu veseli, nešto što vam stvara dobar osjećaj u tijelu kad pomislite na to. Napunite baterije kvalitetnim stvarima, zaslužili ste.