Pospremajući i preslagujući neraspakirane kutije od preseljejnja, zastala sam i odlučila provjeriti što se nalazi u njima.
U odabranoj kutiji bile su pospremljene neke uspomene iz mog djetinjstva, školske fotografije, spomenar, ali i nešto novijeg datuma- radosnice moje djece, tri komada, dvije ispunjene, jedna prazna. Prva je bila lijepo popunjena. Sastavljena je tako da roditelji upišu sjećanja na važne trenutke iz bebine prve godine života- od poroda, razvojnog puta, anegdota i tako do prvog rođendana. Lijepo osmišljeno, roditeljima se daje prostor da djetetu prenesu poruku koju žele i koja im je tog trenutka u srcu. Ima prostora i za poneku fotografiju i konačni rezultat je baš lijepo zaokružena cjelina našeg obiteljskog života u toj prvoj godini.
Otvorila sam i drugu radosnicu, nekog drugog proizvođača. Šok i nevjerica!
Već sam bila zaboravila što sam napravila, ali ipak nisam požalila. I dan danas bih to ponovila.Naime, radosnica je osmišljena tako da prati djetetov život u njegovih prvih pet godina, i to do najsitnijih detalja, koji za našu obitelj uopće nisu relevantni.
U čemu je problem?
Traži od roditelja popunjavanje podataka koji propagiraju samo materijalne vrijednosti, a zanemaruju osjećaje, misli, anegdote i sve druge vrijednosti. Budući da sam tu radosnocu dobila, a ne kupila, odlučila sam izvući ono najbolje (napraviti limunadu kad ti život nudi limun) i svome sinu prenijeti poruku koju ja želim.
Evo što sam pisala:
Ime medicinske sestre u rodilištu?- Nemam pojma, nije se predstavila.
Tko me sve došao posjetiti i u koliko sati?- Je li zbilja bitno u koliko sati su došli?
Darovi koje sam dobio i od koga?- Je li bitno kakve darove je dijete dobilo? Bili su to standardni darovi za to doba- odjeća, igračke, nešto novca.
Horoskopski znak i znak u kineskom horoskopu- Ne vjerujemo u horoskop.
Kupanje- jesam li volio ribati lice? - Nije bilo potrebno, nisi radio u rudniku.
Jesam li se kupao u velikoj kadi ili kadici?- Je li bitno? U početku u kadici, kasnije u kadi, zadovoljni? < izgleda da sam stvarno bila ljuta >
Zatim traženje podataka koliko je dijete bilo staro kad ga je nasmijavala igra x, igra y, igra z- Ne znam točno, sve je bilo u skladu s razvojem.
Zubi. Jesam li imao gumene igračkice za žvakanje dok su mi izbijali zubići?- Who cares?
Kad sam jeo prvi sladoled? Prvu čokoladu?- Zašto nema pitanja i janjetini i pršutu, to bi mogli ispuniti? Bebe ne jedu sladoled ni čokoladu.
Kad sam prvi put jeo voćne kašice i koje su to kašice bile?- Od voća, ha-ha!
Prvi koraci u hodalici- Hodalice nisu zdrave za psihofizički razvoj, NE hodalicama!
Prva šetnja u kolicima, tko je gurao kolica, a tko je fotografirao- Nosili smo te u nosiljci, blizu maminog i tatinog srca <3
Prvi put na suncu- Bebe ne smiju na sunce, a i čim je dan znači da je sunce...
Prvi put u pravoj odjeći- Što to znači prava odjeća? Ne razumijem čemu entuzijazam oko kapica i ostalih uobičajenih stvari.
Moje prvo šišanje- trebalo bi staviti fotografiju prije, za vrijeme i poslije šišanja- (!!!!!?????!!!!)
Komentari ostalih o mome prvom šišanju- O daaa, zvali smo HRT, CNN, BBC, ...
Najdraža igračka za spavanje, najdraža igračka, za kupanje, najdraža igračka za šetnju- (ostavila sam prazno- bila sam pristojna)
Datumi cijepljenja- Piše u cjepnom kartonu ak' nekoga zanima.
Ne sjećam se točno koliko sam darova dobio za Božić, ali roditelji su mi rekli da ih je bilo oko...- E pa nisu rekli! Božić je zajedništvo u obitelji, a ne darovi!
Eto tako. To je bio dio moje borbe za naše vrijednosti u situaciji koja je bila izuzetno materijalistička i lišena svih osjećaja.
Nadam se da će moj sin znati to cijeniti kad jednom bude čitao što mu je mama napisala u radosnicu.
Ono što već sada znam jest to da on, kao i ostala moja djeca, voli jednu drugu radosnicu, onu koju smo mu sami napravili i osmislili.
To je fotoknjiga naših dragocjenih trenutaka, našeg zajedništva i dječjih osobnih pobjeda. U njoj su svi dragi nam ljudi, kao i oni koji više nisu s nama.
Moja djeca mi često donose svoje fotoknjige- radosnice da im pričam o njihovom životu- gdje su bili, što su radili, tko ih je grlio, nosio i ljubio. A najljepše mi je kad ih čujem da to prepričavaju drugima, dajući svojim riječima posebno obojane emocije.
Još mi je ostala neispunjena radosnica najmlađeg djeteta.
Već znam da ću je ispuniti prema našim obiteljskim uvjerenjima i vrijednostima i tako svome djetetu prenijeti poruku što je bitno u životu.
Nema komentara:
Objavi komentar