Danas počinje školska godina. Čitam da 42 000 prvašića kreće u školu. Vozače se moli za oprez u prometu. Slušam na radiju voditelje kako razgovaraju o današnjem groznom danu, o jadnoj djeci koja po kiši moraju u školu i kako će im prvi dan škole ostati u tmurnom sjećanju zbog ove dosadne kiše. Tko bi danas uopće htio ići u školu? Jadna djeca, jadni učitelji i profesori!
Ja bih, naprotiv, od svih zanimanja na svijetu, danas željela biti učiteljica nekoj novoj generaciji prvašića. I to baš na ovaj tmuran kišni dan. Zašto? Koja divna prigoda za dočarati smisao školovanja i učenja!
Da sam ja učiteljica, povela bih svoj razred van na kišu, ispričala im priču o kišnoj kapi i rekla da se o tome, kao i ostalim stvarima koje nas okružuju, više uči o školi. O kiši se mogu pisati pjesme, o kiši puno piše u knjigama i da bi sve to saznali- prvi koraci su učenje čitanja i pisanja. Par puta bi gacnula po lokvicama, pozvala djecu i roditelje da učine isto i onda ih povela u razred. Dala bih im jedan veliki razlog zašto je super ići u školu, umjesto osjećaja da moraju ići u školu.
Eh, da sam učiteljica na ovaj divan kišni dan! Poticala bih te male ljude da traže ljepotu i smisao na svakom koraku. Jedina žeđ koju ne treba utažiti je žeđ za znanjem.
Nema komentara:
Objavi komentar