Želite svome djetetu pružiti sigurno odrastanje i znate da imate veliku ulogu u tome. Želite pružiti najbolju skrb i zaštitu zato jer ste odgovoran roditelj.
Gledate svoje dijete i vidite da bi moglo učiniti grešku, ozlijediti se ili pasti.
Naravno da ćete reagirati i viknuti: "Pazi, past ćeš!" Već imate film u glavi kako je dijete palo, čujete ga da plače i vrišti od bolova ili imate onaj neugodan osjećaj koliko će ga boljeti ako padne i ozlijedi se. Sve je to dobro i sve je to u redu. Samo se treba zapitati je li uvijek i potrebno.
Hoće li dijete zbilja pasti ako trči? Pa djeca moraju trčati!
Hoće li dijete zbilja pasti ako hoda po zidiću? Pa djeca moraju hodati po suženim površinama!
Hoće li dijete zbilja pasti ako se penje na penjalicu ili drvo? Pa djeca se moraju penjati!
Da, možda će pasti. Možda. Veće su šanse da neće pasti. I ako slučajno padne, bilo je SLUČAJNO. Ne zato što baš tada niste rekli da pazi. A možda je djetetu baš trebao pad da nauči da ne može trčati s odvezanim tenisicama, da mora biti oprezniji kad se penje po kamenju, da mora više dići noge ako želi preskočiti onaj zidić... tko zna što će dijete naučiti iz lekcije ako slučajno i padne.
To nije na nama da donosimo sudove o tome.
Vjerujemo li djetetu da je sposobno donositi zaključke o svojim postupcima, tako će i biti.
Vjerujemo li da mu mi moramo stalno govoriti što da radi i da se pazi, također će biti tako.
Zamislite da vama netko stalno govori Pazi, porezat ćeš se! dok režete nožem, Pazi, sudarit ćeš se! dok vozite automobil, Pazi, speći ćeš se! dok kuhate... Prilično živcirajuće, zar ne? Kako to da nemaju povjerenja u vas? Zar ste zbilja toliko glupi i nesposobni da vam se svaki put mora reći?
Tako si i djeca misle.
Budući da je dječji posao taj da trči, skače, penje se, ...dopustite mu to. Kao što su i nama dopuštali kad smo bili mali.
Znam da je teško, ali upravo je to ona roditeljska žrtva i ljubav- dopustiti djetetu da čini greške i samo uči iz njih.
Nema komentara:
Objavi komentar