Moja djeca žive u kazni

Uvijek sam mislila da za dobrodit svoje djece donosim najbolje moguće odluke. 

Mislim na onaj osjećaj kad "furate svoj film", kad živite u svom mikrosvijetu, družite se s ljudima sebi sličnima i mislite da su i ostali poput vas. 

Mislila sam da ih učim pravim vrijednostima- da treba cijeniti prijateljstvo, dijeljenje, empatiju, pomaganje, opraštanje i preuzimanje odgovornosti. Tako mi u našoj obitelji živimo, to nam je bitno. Smatramo da radeći greške na tim područjima zapravo učimo i postajemo bolji ljudi. Na takve stvari reagiramo. O tim stvarima razgovaramo, njih primijećujemo. Naš mali svijet ideala. 

Jednog je dana prijateljica moje kćeri završila u kazni. 

Djevojčica je već učinjenim "nedjelom" dobila i naučila pouku i život je mogao teći dalje, bez kazne. Tako bi barem bilo u našoj obitelji. Mi ne kažnjavamo djecu, nego u onome što čine vidimo vlastite propuste ili prilike za dječji rast i razvoj kroz učenje na iskustvu. 

Neću dalje diskutirati o upitnoj djelotvornosti kazne, pitala sam koju kaznu je dobila. 

Očekivala sam da će se možda morati manje družiti s prijateljima, mora nešto dodatno pospremiti, igrati se blizu kuće...ali ono što sam čula me šokiralo i rastužilo.  Kazna je bila- nema TV-a, mobitela i slatkiša.  Šokirala sam se jer moja djeca žive bez toga pod normalno. 

Zar moja djeca žive u kazni? 

Kao što rekoh, mislila sam da za svoju djecu donosim najbolje moguće odluke. Je li ovo što je njima radim zapravo kažnjavanje, a ne dobra odluka? TV, mobitel i slatkiši su iznimka, a ne pravilo. Pogotovo ne konstanta koju bi trebalo uskratiti. Činim li štetu što to ne dajem svojoj djeci? Mislim da ne. 

Rastužilo me što tek sad postajem svjesna koliko roditelja zdravlje svoje djece uzima zdravo za gotovo. Zar nisu niti jednom čuli o štetnosti šećera i gledanja u ekran? Zar je zbilja tako lako odustati i biti dio mase, a radi se o tvojoj vlastitoj djeci?

Što činiti? Pokleknuti? Nikako. Nikad ići protiv svojih uvjerenja i vrijednosti (preispitati- da). 

Tu daješ svojoj djeci (i okolini) primjer svoje autentičnosti. Osobe kojima se ja najviše divim su upravo takve- svoje, nepokolebive, gledaju dugoročno, imaju svoju viziju i misiju, kongruentne su. Sjaje poput sunca i svojim zrakama bude i nas ostale. 

To je i moja misija. Živjeti prema svojim uvjerenjima i vrijednostima. 

Ako barem i jedna zraka mog sunca probudi barem još jednu osobu- svijet će biti bolje mjesto.