U vrtić bez suza

Danas je većini djece prvi dan u vrtiću. Roditelji su pod velikim stresom, pogotovo mame koje se vraćaju na posao. Pod tolikim su stresom da čak i viču na djecu. A danas je još i kiša- požuri, gledaj kud hodaš, ne gazi po lokvama, pazi, smočit ćeš se...
Sad zamislite da odlazak u vrtić na kišni dan izgleda ovako...
Pada kiša. Odlično! Vrijeme za istraživanje novih mogućnosti! Obuvate gumene čizme djetetu i sebi te krećete u avanturu. Hihotanje, gacanje po lokvicama, promatranje kapljica kiše i izgleda okoline po kiši- to se zove iskoristiti i uživati u prednostima kiše. Vaše dijete uživa, kao i dijete probuđeno u Vama. I kad zaigrani i bez suza napokon stignete u vrtić, kažete djetetu da se tako igraju i u vrtiću- istražuju i otkrivaju nove i zanimljive stvari. Dijete upravo ima osjećaj kako se to u vrtiću radi. Učenje kroz igru, za nas odrasle. Za djecu su igra i učenje isto. Igra je predragocjena za djecu i šteta da je ne koristimo kad god možemo. Tako je i s kišom. Kiša je kiša. Na nama je da odlučimo je li nedostatak ili prednost. Na nama je da odlučimo hoćemo li djetetu poslatu poruku da su ponedjeljci grozni. Ili da su kišni dani grozni. A tek kišni ponedjeljci kao danas! Polazak u vrtić može biti prekrasno iskustvo za sve, samo si to moramo dopustiti.

Kiša na prvi dan škole- najveći dar i učiteljima i učenicima

Danas počinje školska godina. Čitam da 42 000 prvašića kreće u školu. Vozače se moli za oprez u prometu. Slušam na radiju voditelje kako razgovaraju o današnjem groznom danu, o jadnoj djeci koja po kiši moraju u školu i kako će im prvi dan škole ostati u tmurnom sjećanju zbog ove dosadne kiše. Tko bi danas uopće htio ići u školu? Jadna djeca, jadni učitelji i profesori!

Ja bih, naprotiv, od svih zanimanja na svijetu, danas željela biti učiteljica nekoj novoj generaciji prvašića. I to baš na ovaj tmuran kišni dan. Zašto? Koja divna prigoda za dočarati smisao školovanja i učenja!

Da sam ja učiteljica, povela bih svoj razred van na kišu, ispričala im priču o kišnoj kapi i rekla da se o tome, kao i ostalim stvarima koje nas okružuju,  više uči o školi. O kiši se mogu pisati pjesme, o kiši puno piše u knjigama i da bi sve to saznali- prvi koraci su učenje čitanja i pisanja. Par puta bi gacnula po lokvicama, pozvala djecu i roditelje da učine isto i onda ih povela u razred. Dala bih im jedan veliki razlog zašto je super ići u školu, umjesto osjećaja da moraju ići u školu.

Eh, da sam učiteljica na ovaj divan kišni dan! Poticala bih te male ljude da traže ljepotu i smisao na svakom koraku. Jedina žeđ koju ne treba utažiti je žeđ za znanjem.