Kako sam upropastila radosnice svoje djece

Pospremajući i preslagujući neraspakirane kutije od preseljejnja, zastala sam i odlučila provjeriti što se nalazi u njima. 

U odabranoj kutiji bile su pospremljene neke uspomene iz mog djetinjstva, školske fotografije, spomenar, ali i nešto novijeg datuma- radosnice moje djece, tri komada, dvije ispunjene, jedna prazna. Prva je bila lijepo popunjena. Sastavljena je tako da roditelji upišu sjećanja na važne trenutke iz bebine prve godine života- od poroda, razvojnog puta, anegdota i tako do prvog rođendana. Lijepo osmišljeno, roditeljima se daje prostor da djetetu prenesu poruku koju žele i koja im je tog trenutka u srcu. Ima prostora i za poneku fotografiju i konačni rezultat je baš lijepo zaokružena cjelina našeg obiteljskog života u toj prvoj godini.

Otvorila sam i drugu radosnicu, nekog drugog proizvođača. Šok i nevjerica! 

Već sam bila zaboravila što sam napravila, ali ipak nisam požalila. I dan danas bih to ponovila.
Naime, radosnica je osmišljena tako da prati djetetov život u njegovih prvih pet godina, i to do najsitnijih detalja, koji za našu obitelj uopće nisu relevantni.

U čemu je problem?

Traži od roditelja popunjavanje podataka koji propagiraju samo materijalne vrijednosti, a zanemaruju osjećaje, misli, anegdote i sve druge vrijednosti. Budući da sam tu radosnocu dobila, a ne kupila, odlučila sam izvući ono najbolje (napraviti limunadu kad ti život nudi limun) i svome sinu prenijeti poruku koju ja želim.

Evo što sam pisala: 

Ime medicinske sestre u rodilištu?- Nemam pojma, nije se predstavila.

Tko me sve došao posjetiti i u koliko sati?- Je li zbilja bitno u koliko sati su došli?

Darovi koje sam dobio i od koga?- Je li bitno kakve darove je dijete dobilo? Bili su to standardni darovi za to doba- odjeća, igračke, nešto novca.

Horoskopski znak i  znak u kineskom horoskopu- Ne vjerujemo u horoskop.

Kupanje- jesam li volio ribati lice? - Nije bilo potrebno, nisi radio u rudniku.

Jesam li se kupao u velikoj kadi ili kadici?- Je li bitno? U početku u kadici, kasnije u kadi, zadovoljni? < izgleda da sam stvarno bila ljuta >

Zatim traženje podataka koliko je dijete bilo staro kad ga je nasmijavala igra x, igra y, igra z- Ne znam točno, sve je bilo u skladu s razvojem.

Zubi. Jesam li imao gumene igračkice za žvakanje dok su mi izbijali zubići?- Who cares?

Kad sam jeo prvi sladoled? Prvu čokoladu?- Zašto nema pitanja i janjetini i pršutu, to bi mogli ispuniti? Bebe ne jedu sladoled ni čokoladu.

Kad sam prvi put jeo voćne kašice i koje su to kašice bile?- Od voća, ha-ha!

Prvi koraci u hodalici- Hodalice nisu zdrave za psihofizički razvoj, NE hodalicama!

Prva šetnja u kolicima, tko je gurao kolica, a tko je fotografirao- Nosili smo te u nosiljci, blizu maminog i tatinog srca <3

Prvi put na suncu- Bebe ne smiju na sunce, a i čim je dan znači da je sunce...

Prvi put u pravoj odjeći- Što to znači prava odjeća? Ne razumijem čemu entuzijazam oko kapica i ostalih uobičajenih stvari.

Moje prvo šišanje- trebalo bi staviti fotografiju prije, za vrijeme i poslije šišanja- (!!!!!?????!!!!)

Komentari ostalih o mome prvom šišanju- O daaa, zvali smo HRT, CNN, BBC, ...

Najdraža igračka za spavanje, najdraža igračka, za kupanje, najdraža igračka za šetnju- (ostavila sam prazno- bila sam pristojna)

Datumi cijepljenja- Piše u cjepnom kartonu ak' nekoga zanima.

Ne sjećam se točno koliko sam darova dobio za Božić, ali  roditelji su mi rekli da ih je bilo oko...- E pa nisu rekli! Božić je zajedništvo u obitelji, a ne darovi!

Eto tako. To je bio dio moje borbe za naše vrijednosti u situaciji koja je bila izuzetno materijalistička i lišena svih osjećaja.

Nadam se da će moj sin znati to cijeniti kad jednom bude čitao što mu je mama napisala u radosnicu. 

Ono što već sada znam jest to da on, kao i ostala moja djeca, voli jednu drugu radosnicu, onu koju smo mu sami napravili i osmislili. 

To je fotoknjiga naših dragocjenih trenutaka, našeg zajedništva i dječjih osobnih pobjeda. U njoj su svi dragi nam ljudi, kao i oni koji više nisu s nama. 

Moja djeca mi često donose svoje fotoknjige- radosnice da im pričam o njihovom životu- gdje su bili, što su radili, tko ih je grlio, nosio i ljubio. A najljepše mi je kad ih čujem da to prepričavaju drugima, dajući svojim riječima posebno obojane emocije. 

Još mi je ostala neispunjena radosnica najmlađeg djeteta. 

Već znam da ću je ispuniti prema našim obiteljskim uvjerenjima i vrijednostima i tako svome djetetu prenijeti poruku što je bitno u životu. 

Violetta- serija i za odrasle

Da, dobro ste pročitali naslov. Radi se o onoj popularnoj (pred)tinejđerskoj seriji koju gledaju čak i mala djeca.
To što ju gledaju i djeca vrtićkog izrasta je priča za sebe. Danas pričam o tome zašto mislim da bi bilo dobro da je gledaju i odrasli. Obično se dešava da djeca gledaju sadržaj za odrasle (12+), ali ne i da odrasli gledaju sadržaj za djecu i mlade. Ipak, gledajući Violettu roditelji mogu naučiti puno toga (a u kratko vrijeme- traje oko pola sata).

1. laganje narušava odnos

Što postižemo laganjem? Poručujemo djetetu da je istina toliko gorka da je ne može čuti i podnijeti, da je slabić? Ili da se ljubav zavrjeđuje jedino savršenstvom, a sve manje od toga treba se sakriti, izokrenuti i zataškati? Kako god uzmete, loše je. Lagati je loše.

2. prezaštićivanje djeteta (helicopter parenting) koči djetetov optimalni razvoj

Ne dozvoljavajući mu da samo odlučuje za sebe, da samo bira prijatelje, da griješi i ponekad bude povrijeđeno kočimo razvojni put koji bi trebao dovesti do samostalnosti i odgovornosti, što je preduvjet za odraslost.

3. dijete treba slijediti svoje vlastite snove, ne vaše

Dijete je rastrgano između vlastitih snova i želje da udovolji vama. Ili će se povući u sebe pa kad- tad eksplodirati ili će se boriti za sebe, koristeći sva moguća sredstva, čak i laganje i bježanje od kuće.

4. slušaj što ti dijete govori i uvažavaj njegovo mišljenje

Što je dijete starije, tim više. Pokažite mu da ga prihvaćate kao sugovornika, kao čovjeka. Prihvatite da se osjeća tako kako se osjeća i da misli to što misli. Ne kontrirajte mu kad iznosi svoje mišljenje i ne ušutkujte ga govoreći da preuveličava ili da nije to ništa. Prestat će vam se povjeravati i to raditi negdje drugdje.

5. odgajaj djetetove vrline, poput prijateljstva, iskrenosti i dobrote

Neka svoj put utire stazom vrlina, a ne mana poput ogovaranja, laganja, podmetanja i krađe. Dobro je bolje od zla. Uvijek je bilo i bit će. 

Evo, ovo su samo neke od stvari koje roditelji mogu naučiti gledajući Violettu. Netko tko je pisao scenarij je dobro upoznat s odnosima roditelja i djece, pogotovo tinejđera. Ako vaše dijete gleda Violettu, slobodno mu se pridružite. Ima tu sadržaja i za vas. 

Ja sam ju gledala nekoliko puta i svaki put sam se pitala kako to da je na špici Violettin tata prvi, kao da je on glavni lik. Onda sam nakon nekoliko epizoda shvatila. Pa on i je glavni lik, glavni pokretač radnje- da promijeni svoje ponašanje i svoj odnos s kćeri, stvari bi išle drukčijim tokom i serija bi 

otišla u drugom smjeru. Tako je i u stvarnom životu:

6. roditelji su ti koji su odgovorni za kvalitetu odnosa sa svojom djecom, a ne obratno.

Nisam sigurna hoću li nastaviti gledati Violettu, no želim joj puno sreće i hrabrosti da otkrije tko je ona zapravo, što želi od života i da dobije slobodu koju zaslužuje. 

Kako sam stojeći u parku pripremala djecu za školu

Ovo je zapravo jedna sasvim obična priča.
Ovu priču ponavljam svaki dan, ne samo u parku. Ovu priču pričaju mnogi roditelji diljem svijeta.
Ovu priču lako možete ispričati i vi i sigurno je u nekoj mjeri svakodnevno i provodite.
Sada kada vam osvijestim na što točno mislim, bit će vam jasniji zadatci što ih nosi odgoj.

Priča ide ovako:
Toga dana nije bilo puno djece u parku, petero (većina moje). Znači, bile su prisutne dvije mame i ja.
Da ste me onda pitali što se događalo, rekla bih da su se moja djeca igrala. Igralo se i ono drugo dvoje djece. Jedina je razlika bila u onome što su radile druge dvije mame- vikale na djecu neka se čuvaju i paze da ne padnu, govorile im kako da se penju, upozoravale ih neka uspore, zvale ih da se vrate jer su otišli predaleko...
A ja? Ja sam stajala, gledala svoju djecu i uživala. Jedna me mama simpatično opisala kako ja samo stojim i ne radim ništa. Nato su se meni upalile lampice pa sam rekla: "Kako ništa, pa pripremam djecu za školu!" Nastao je tajac pa sam imala dovoljno vremena objasniti slijedeće:

SAMOSTALNOST
Moja djeca su si sama našla zanimaciju, igru, slijedili su svoje unutarnji glas, dogovarala se s drugima, sama kontrolirala tijek igre, brinući se pritom za sebe i svoje tijelo (ne radeći ništa što  ugrožava život njima ili drugoj djeci).
U školi se cijeni djetetova samostalnost.

AKOMODACIJA OKA
Trčeći i preskačući prepreke, gledajući naprijed pa iza, očne jabučice su primorane stalno mijenjati fokus i zapravo rade pokrete koji su kasnije potrebni za uspješno čitanje.

TIMSKI RAD
Pomažući mlađoj djeci pri svladavanju težih prepreka djeca uče kako prepoznati prijatelja u nevolji, kakav je osjećaj pomoći nekome i kako je zajedništvo bitno. Prava razredna atmosfera.

SENZOMOTORIKA
Koristeći u igri otpale grane, kore drveta , češere i kamenje različite veličine, oblika i teksture, djeca su razvijala senzomotoriku. Svi ti različiti osjeti zajedno u "isto vrijeme na istom mjestu" razvijaju mozak i osnova su za razvoj kasnijih osjeta  koji su potrebni za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

SAMOPOUZDANJE
Penjanje na vrh penjalice, skakanje sa zida, odvajanje od mame i odlazak u najdalji dio parka...za to je trebala poprilična hrabrost i samopouzdanje, jedna od bitnih osobina djece vezanih za školski uspjeh.

A... što su one dvije mame rekle? Ništa. Shvatile su poruku. Tako i vi.

Sada kad imate saznanja što se zapravo događa tijekom spontane dječje igre (a to je samo dio), tada znate i da možete biti opušteniji ne upličući se. Tako pokazujete koliko ljubavi imate za svoje dijete jer dozvoliti djetetu da riskira i samo donosi odluke je čin hrabrosti i ljubavi.  I velik ulog u budućnost kao što je, za početak, škola.