Toga nije bilo kad smo mi bili mali

Pun je internet raznih kritika i žalopojki o današnjoj razmaženoj djeci i nesposobnoj mladeži.
 Ovisni o mobitelima i igricama. Samo bulje u ekran. Ne kreću se dovoljno. Ne znaju razgovarati. Ne poštuju odrasle. Bezobrazni. Razmaženi. Neodgovorni. Loši u školi. Gledaju nasilne crtiće. Traže skupocjene poklone.Neću više nabrajati, mogli bismo tako u nedogled.

Uglavnom, svjesni smo da današnja djeca žive drukčije djetinjstvo nego kad smo mi bili mali.  Možemo kriviti društvo i ekonomiju. Da, svijet se promijenio, sve se mjeri novcem, čak je i vrijeme postalo novac. Živimo užurbano i stresno. Zato su i djeca takva.
E , sad stop. STOP!

Netko je tu djecu učinio takvom.
 Ako je netko djecu učinio takvom, znači i da netko djecu može učiniti i ne- takvom. Samo, tko?
Tko je glavni i odgovorni faktor u dječjem razvoju? Tko ima najveći, temeljni utjecaj na dječji život?
Kome je prvome dana ta čast i obaveza? Tko su ti ljudi? Gdje ih se može pronaći?
To su roditelji i život u obitelji.

Dragi moji, uzmite nazad odgovornost koja vam pripada! 
Imajte utjecaja na svoju djecu! Razmislite što ćete njegovati u svojoj obitelji, u ono malo vremena što ste skupa. Vi ste temelj. Na temeljima se gradi sve ostalo- vrtić, škola, društvo, ... Zapitajte se- kakvog bi čovjeka htjeli odgojiti i što radite da se to ostvari? Zapitajte se koje vrijednosti, vrline, osobine mislite da bi trebalo imati i njegujete li lih?
Najčešće roditelji spominju iskrenost, marljivost, pristojnost, ustrajnost, velikodušnost, kreativnost, ... kao neke od cijenjenih i željenih osobina svoje djece.
Derući se na djecu, kažnjavajući ih, popuštajući im, kupujući im sve i svašta- što im radimo?
Odgajamo li vrline ili mane?

Ne dozvolite sustavu da preuzme vlast nad vama. Od sustava uzmite samo ono što je najbolje za vas i vašu obitelj, razmišljajte što vam treba i kako utječe na vas. Naša djeca ne mogu u potpunosti imati djetinjstvo poput našeg, ali možemo puno toga učiniti:

• boravak u prirodi- što češće
• kretanje- hodanje, trčanje, vožnja biciklom, rolanje, planinarenje, ...
• ograničite TV i igrice- neka gledanje TV-a bude događaj za što više članova obitelji, a ne normalna stvar kao što je popiti čašu vode
• kućanski poslovi- svatko može pomoći i ima posla za svakoga
• vrijeme za razgovor- smanjite li vrijeme za medije, imat ćete vremena za razgovor
• svađanje, komentiranje, raspravljanje- bitno je znati se posvađati, ali i pomiriti se. Bitno je znati da postoji mjesto gdje možeš reći sve što ti je na duši i da te netko voli i takvog mrzovoljnog. To mjesto zove se dom.

Već iz ovih 6 promjena možete naći izvore za odgoj vrlina poput ustrajnosti,odgovornosti, samoprocjene, timskog rada, iskrenosti, slušanja drugih i uvažavanja tuđeg mišljenja, velikodušnosti, opraštanja, pomicanja vlastitih granica, stvaranja radnih navika, rješavanje problema, ... 

Imajući ove vrline na umu, već vam se javlja slika iz vlastitog djetinjstva gdje ste sve to "uvježbavali" igrajući se slobodno po cijele dane, zar ne?

Imate snage i uvjete da učinite ove male korake velikog značaja, da djecu vratite na pravi put i stvorite im dobre temelje za život koji slijedi.

Pazi, past ćeš!

Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa tako i vi.
Želite svome djetetu pružiti sigurno odrastanje i znate da imate veliku ulogu u tome. Želite pružiti najbolju skrb i zaštitu zato jer ste odgovoran roditelj.

Gledate svoje dijete i vidite da bi moglo učiniti grešku, ozlijediti se ili pasti.
Naravno da ćete reagirati i viknuti: "Pazi, past ćeš!" Već imate film u glavi kako je dijete palo, čujete ga da plače i vrišti od bolova ili imate onaj neugodan osjećaj koliko će ga boljeti ako padne i ozlijedi se. Sve je to dobro i sve je to u redu. Samo se treba zapitati je li uvijek i potrebno.

Hoće li dijete zbilja pasti ako trči? Pa djeca moraju trčati!
Hoće li dijete zbilja pasti ako hoda po zidiću? Pa djeca moraju hodati po suženim površinama!
Hoće li dijete zbilja pasti ako se penje na penjalicu ili drvo?  Pa djeca se moraju penjati!

Da, možda će pasti. Možda. Veće su šanse da neće pasti. I ako slučajno padne, bilo je SLUČAJNO. Ne zato što baš tada niste rekli da pazi.  A možda je djetetu baš trebao pad da nauči da ne može trčati s odvezanim tenisicama, da mora biti oprezniji kad se penje po kamenju, da mora više dići noge ako želi preskočiti onaj zidić... tko zna što će dijete naučiti iz lekcije ako slučajno i padne.
To nije na nama da donosimo sudove o tome.

Vjerujemo li djetetu da je sposobno donositi zaključke o svojim postupcima, tako će i biti. 
Vjerujemo li da mu mi moramo stalno govoriti što da radi i da se pazi, također će biti tako.
Zamislite da vama netko stalno govori Pazi, porezat ćeš se! dok režete nožem, Pazi, sudarit ćeš se! dok vozite automobil, Pazi, speći ćeš se! dok kuhate... Prilično živcirajuće, zar ne? Kako to da nemaju povjerenja u vas? Zar ste zbilja toliko glupi i nesposobni da vam se svaki put mora reći?
Tako si i djeca misle.

Budući da je dječji posao taj da trči, skače, penje se, ...dopustite mu to. Kao što su i nama dopuštali kad smo bili mali.
Znam da je teško, ali upravo je to ona roditeljska žrtva i ljubav- dopustiti djetetu da čini greške i samo uči iz njih.

Uh, ta matematika!

Pročitavši naslov, koliko vas je osjetilo nelagodu? 
Koliko nas pomisao na možda neki drugi omraženi školski predmet može toliko baciti u loše stanje? Vjerojatno smo imali lošeg profesora, nije nam najbolje išlo, trebalo nam je dodatnih objašnjenja (a vremena premalo), gradivo se gomilalo, a mi smo ostajali u zbunjenosti, nejasnoći i nesigurnosti. Možda su nas kao male hvalili da smo pametni kad nam je išlo dobro, pa smo zaključili da nismo pametni čim je zapelo i odustali. Živjeli smo u uvjerenju da je taj predmet grozan i težak i vjerojatno živimo u tom uvjerenju i danas. I ne samo to.

Ukoliko vaše dijete također ne voli isti taj predmet, vjerojatno ste mu taj stav vi prenjeli. 
Sjećam se kad sam  s prijateljicom pregledavala nove knjige prije početka prošle školske godine. Ja sam s ushićenjem, poput djeteta, listala sve te šarene stranice i divila se koliko će toga novog i zanimljivog učiti, kako su dobro napisane knjige...a moja prijateljica je rekla: "Uh, ta matematika!"
Pitala sam je zašto tako misli, pa radi se o matematici za 1. razred osnovne škole. Ona se ukipila i rekla: "Kad se samo sjetim, užas!" To je slušalo i njeno dijete. Prva informacija koju je dobilo u vezi matematike jest ta da je matematika teška i grozna. Matematika u 1. razredu ne bi djeci trebala biti ni teška ni grozna.
Svojim izjavama pred djecom uvelike pridonosimo tome kakve će dijete imati stavove o školi, predmetima i učenju.

Ako unaprijed znaju da je teško i grozno, hoće li ustrajati da shvate ili odustati?
Naravno, i škola i profesori su također odgovorni i dužni prenjeti djeci znanje tako da ga djeca lakše shvate i primijene.
Ali, mi roditelji smo odgovorni za naš dio i zato prenašajte djeci zdrave i motivirajuće stavove prema predmetima. Ako dijete neće voljeti neki predmet, neka to bude njegova stvar, a ne dio obiteljskog nasljeđa.

"Mama, dosadno mi je!"

Često viđam situacije u kojima se djeca žale roditeljima da im je dosadno. 

Djeca su pritom frustrirana, izvan sebe ili čak bezvoljna i loše volje te zbilja ne znaju što bi radila. Roditelji im, želeći samo dobro, sugeriraju i pomažu govoreći im što da rade i kako da se zabave, dovodeći i sebe puno puta do ruba živaca.

E pa, dragi moji iscrpljeni mame i tate, donosim vam dobre vijesti!

To što je djetetu dosadno je njegova odgovornost i briga, ne vaša.

Da, teško nam je vidjeti svoje dijete dok se dosađuje. Sigurno pritom vidite kako se dragocjeno vrijeme troši uzalud i kako dijete, umjesto da radi nešto korisno, troši vrijeme na dosađivanje i nešto beskorisno.   Već razmišljate na koju bi ga dodatnu aktivnost upisali jer se djeca ne smiju dosađivati i to nije zdravo.

Uglavnom, djeci je ponekad dosadno. Tako mozak SAM traži novu zanimaciju, novi izvor interesa. Ne trebate vi uskakati. 

Ali, što onda reći djetetu kad se žali da mu je dosadno? Kako se postaviti?

Potrebna su dva koraka: 

• Najbolje što možete učiniti u tom trenutku jest to da djetetu kažete nešto tipa Čestitam! (bez sarkazma) Sad možeš uživati slušajući mir i tišinu! Možda otkriješ što bi drugo htio raditi! Ali, ne moraš ništa ni raditi. Uživaj sam sa sobom.  

 Ne treba forsirati trend da smo stalno zaokupljeni nečim. Dobro je biti nasamo sam sa sobom, osluškivati svoje misli i težiti takvom vraćanju u ravnotežu. Dobro je ostaviti prostora za NIŠTA  i tako napuniti baterije.  Nakon toga će dijete uspješno samo nastaviti sa životnom kolotečinom. 

• Boraveći tako u miru i tišini sa samim sobom (tj. dosađujući se), dijete će uviđati da postoje i drugi sadržaji za igru, zabavu, istraživanje i učenje.  Drugim riječima, život bez televizije, hrpe igračaka, igrica i mobitela pridonosi razvoju kreativnosti.  

Koji su to drugi sadržaji- npr. osluškivanje zvukova, igre riječima, zabavljanje izvođenjem         različitih pokreta, igranje pronađenim prirodninama (češeri, kamenčići, grančice, štapići, lišće).

Znači, stanje dosade je nešto normalno i prirodno, čak je dobro i poželjno da je djetetu nekad dosadno.

Eto. Sada možete biti mirni i opušteni kada idući put vaše dijete kaže da mu je dosadno.