Stvarno. Kad će dječak početi misliti svojom glavom? Kad se odseli od svoje mame koja misli umjesto njega? Možda će do tada naučiti da drugi misle umjesto njega pa će biti pod velikim utjecajem vršnjaka i okoline u kojoj se kreće. Bojim se da dječak neće naučiti misliti svojom glavom, nego će raditi ono što se očekuje od njega, da zadovolji okolinu.
Što ima loše u penjanju i hodanju po zidu? Razvijaju se velike mišićne skupine, ravnoteža, okulomotorika, samopouzdanje, hrabrost, razboritost, mijenja se perspektiva, uči se donositi odluke (dobre i loše) i misliti svojom glavom.
Onaj snuždeni dječak je zapravo mislio svojom glavom. Smatrao je da je ideja za penjanjem na zid genijalna, osjećao je u sebi da ima dovoljno snage, hrabrosti i znanja da ostvari svoj cilj i da odozgor, iz druge perspektive, promatra svijet i uči. Mama je ta koja ne dozvoljava svome sinu da misli svojom glavom. Reagira tek kad njen sin ne radi ono što bi ona htjela, kad radi nešto čega se ona boji ili što se njoj ne sviđa. Ta mama niti ne shvaća što radi. Zar ona zapravo hoće da bude po njenom, da njen sin misli NJENOM, a ne SVOJOM glavom?
Da nije bilo dječaka i djevojčica koji su mislili svojom glavom tko zna kakav bi bio svijet i kako bi izgledala povijest? Tko bi otkrio Ameriku, struju, radioaktivnost i... pivo? Tko bi izradio avione, kompjutere, robote? Kada bi žene dobile pravo glasa, studiranja, sudjelovanja u sportovima? Za sva ta postignuća su neki mali dječaci i djevojčice mislili svojom glavom.
Neka djeca pomiču granice svog iskustva i neka slobodno griješe, i koliko god to nama bilo teško gledati. Neka uče iz vlastitog iskustva. Jedino se tako može naučiti misliti svojom glavom.
