Reći ću te mami i tati i stavit će te u kaznu

Kako je zanimljivo promatrati djecu u slobodnoj igri. Mnogo toga možemo saznati o njima - npr. kako poimaju svijet, kakve su trenutno volje, stupanj samokontrole, kreativnost, snalaženje u grupi, izražavanje svojeg mišljenja, kakva je obiteljska klima u kojoj odrastaju, kako komuniciraju s obzirom na to jesu li stariji ili mlađi u grupi, kojeg su spola ostala djeca...

Uvijek me iznenadi kako se svako dijete nosi s izazovom na svoj način, najčešće prema dojmu i iskustvu koje je steklo - koja je strategija najdjelotvornija. Nekad su to suze (zbog kojih bi druga strana trebala popustiti), nekad udarci ("tko jači - taj kvači"), nekad povlačenje i durenje ("E, sad se više neću igrat", izazivanje grižnje savjesti), nekad vrijeđanje ("dobro" za ispuhati se i lažan osjećaj nadmoći). Još mi je zanimljivije promatrati reakcije djece kojima su te opaske upućene - podliježu li tim manipulacijama ili se bore protiv njih kako znaju i umiju.

Najzanimljivija mi je bila situacija kad se jedna djevojčica igrala s mojom djecom. Sve je bilo idilično - dijeljenje, suradnja, kreativnost, podrška, zabava... do trenutka kada se ipak nisu mogli dogovoriti. Krenulo je objašnjavanje s obje strane čija je ideja bolja. Sve dok djevojčica nije izgubila strpljenje i priprijetila: "Reći ću te mami i tati i stavit će te u kaznu!" Nije me iznenadilo što sam čula jer znam da se dijete snašlo najbolje što je znalo. Iskoristila je situaciju koja je djelotvorna kod njenih roditelja i sada je koristi kao model. Ono što me iznenadilo, i to ugodno, jest reakcija moje djece. Oni nisu niti okom trepnuli, kako se kaže. Nisu osjetili strah od te prijetnje. Oni niti ne znaju što je to kazna jer mi tu riječ ne koristimo. Doduše, moja djeca žive u kazni, a da to ni ne znaju, ali ne prijetimo im kaznom da polučimo željeno ponašanje.

O, kako bismo htjeli da su djeca vrsni komunikatori, da diplomatski rješavaju sukobe, a što im nudimo? Prijetnje i prisilu. Ništa od toga nije prilika za učenje. Kako komunicirati s djecom? Investirajte svoje vrijeme u razvijanje roditeljskih vještina.

Sitnice koje život znače

Kako je lijepo imati prijatelje koji te pozovu k sebi u goste, prijatelje kojima ne smetaju tvoja djeca i njihova graja, prijatelje koji naprave sve da bi se njihovi gosti dobro osjećali.

Imala sam priliku biti gost kod dragih prijatelja, u prirodi, na svježem zraku, na domaćoj hrani. Nakon cjelodnevne igre, djeca su na kraju dana bila gladna i umorna. I baš kada je prekrasan dan dolazio svome kraju, kad su djeca bila spremna za počinak, jednom djetetu nije bilo do spavanja.

Kojem djetetu? Djetetu koje je gost? Teško mu je spavati u nepoznatom krevetu i nepoznatoj sobi? I to je moguće. Ili djetetu domaćinu?

U ovom slučaju, dijete domaćina je plakalo i protestiralo. Kako to? Zbog jedne sitnice. Sitnice koja život znači. Naime, gosti su dobili sobu u kojoj on inače spava s roditeljima. Gostiju je više, treba im više mjesta i zato su dobili veću sobu s većim krevetom. Njegovu sobu. Jednostavno, roditelji su mu zaboravili reći gdje tko spava. Za dijete je to velika promjena. Ogromna.

Stoga, unaprijed najavite svome djetetu promjene koje će se dogoditi unutar svakodnevne rutine, unutar njegovog sigurnog prostora, pogotovo oko njegovih stvari, igračaka...kreveta.

Što je bilo s tužnim domaćinom? Mama je primijenila znanje dobiveno na tečaju te je dijete spokojno otišlo na počinak.

Ni maškare nisu kao što su nekoć bile

Stiglo vrijeme karnevala, vrijeme plesa, vrijeme šala...

Stihovi godinama ostaju isti, i dalje plešemo, i dalje se šalimo, no nešto se ipak promijenilo.

U današnje djece nema više preoblačenja. Nema više maštovitosti. Nema više uživanja u procesu - pregledavanja ormara, odabira odjeće, dosjetki kako bi odjećom što više dočarali neki lik, preuzeli njegov govor, mimiku i geste.  (Ne mislim pritom na primorsku tradiciju i višemjesečne pripreme za povorku).

Nekoć, čak i ako je odabir u ormaru bio skroman, i običan šešir na glavi je bio dovoljan da postaneš djed ili kauboj. Tko je imao sreće, baka bi mu sašila točno ono što mu treba.

Danas? Danas su u ponudi gotovi kostimi, strukturirani do najsitnijeg detalja. Kupi i obuci se. Nema žara mašte, kao da je nestalo zabave, kao da je sav smisao kupiti kostim i pokazati ga.

Budite netko drugi, uživite se u druge uloge, osjetite to cijelim tijelom! Ako si princeza, hodaj kao princeza, ako si Spiderman, preuzmi njegov govor tijela!

Možda to iz mene progovara sjeta za prošlim vremenima. Stigli su neki novi klinci. Želim im puno smijeha, plesa i šale.

Bolnički poučak

Da mudrost ne treba tražiti daleko poput Santiaga u Coelhovom Alkemičaru, nego samo treba stati, otvoriti oči i učiti od običnih ljudi oko sebe, uvjerila sam se nebrojeno puta pa tako i neki dan.

Čekajući u bolnici red na pregled, stigla je i jedna mlada mama. Došla je na pregled u bolnicu s dvoje male djece, djvojčicom od 3 godine i bebom, dječakom od 8 mjeseci. Sama. Bila je nervozna - padao je snijeg, trebalo se javiti na šalter, izvući iz torbe nezgužvane nalaze i uputnicu, skinuti djeci jakne, kape, šalolve... i odgovoriti na dječjih  "1000 zašto - 1000 zato".

Kći ju je zapitkivala cijelo vrijeme, ne čekajući uopće majčin odgovor. Nije se htjela igrati, istraživati... odbijala je sve na što ju je majka poticala.  Sve je upućivalo da će se uskoro dogoditi klasična scena neshvaćene trogodišnjakinje i ljutite majke. Klasik.

No, odjednom, kao da je svanulo sunce na prozorčiću. Djevojčica je pitala: "A gdje je tata?" Mama je ponovno zadobila svoje super moći: "Fali ti tata?"  "Da!" "Da ga nazovemo i pitamo kad će doći?" "Da! Htjela bih se sanjkati!"

Nazvale su i razgovarale s tatom. (Tata neće doći, mama će ići sama na snijeg s djevojčicom i bebom). Od toga trenutka, djevojčica se ušuškala u majčino krilo i tako čekala svoj red. Mirno, spokojno i zadovoljno. Mala beba je, s druge strane majčinog krila, veselo gugutala. I svi su bili sretni. :-)

Što se zapravo dogodilo? Kako je došlo do preokreta? Koje to super moći ima mama? Mama je primijenila zlatno pravilo: slušala je svoje dijete, prihvatila njezine osjećaje i dala im značenje.

Želite i Vi biti majstor komunikacije s djetetom i briljirati u kriznim situacijama? Onda se vidimo 26.1.2017. na radionici "Komunikacija".

Obitelj na okupu - dobrobit za budućnost

Neovisno o tome slavite li Božić ili ne, imate li pod borom jaslice ili ne, slika Svete obitelji s novorođenim Djetetom svima je poznata. Scena prikazuje majku, dijete i oca. Iz te scene možemo iščitati mnogo toga:

1. Nije toliko bitno ni okruženje ni oprema. Bitno je njih troje. Zajedno.
2. I otac je prisutan rođenju djeteta i rođenju obitelji. Majka je ta koja rađa, no otac je svjedok i ima svoju posebnu i nezamjenjivu ulogu.
3. Za Mariju je poznato da je proživljavala agoniju za vrijeme muke svog Sina, a kakav joj je bio porod? Ne spominju se porodne muke. Znamo da je bila duhovno spremna. Nije imala idealne uvjete - morala je putovati, nije bila u poznatom okruženju, ljudi oko nje bili su negostoljubivi. Unatoč tome, radosno je iščekivala porod. Sve događaje nakon poroda je pohranjivala u svom srcu.  (Lk 2,19 "Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebivaše ih u svome srcu.")
4. Što znamo o Djetetu? Znamo da su ga roditelji okruživali potrebnom ljubavlju te strpljivo ga i mudro odgajali.
5. Sve je to bilo moguće jer je rođeno uz mir. Mir tijekom poroda donosi dobrobit i majci i djetetu i ocu. Povezuju se kao obitelj. Uživaju u trenutku. Imaju snage za roditeljske izazove u budućnosti.
6. Ljubav i mir se rađaju iz ljubavi i mira. To je snaga kruga koji se širi i mijenja svijet.

Želite za sebe i svoju obitelj najnježniji mogući početak?

Opušteni porod iz kojeg ćete crpiti inspiraciju i u najizazovnijim roditeljskim trenucima?
Dođite na Opušteno rađanje.
Do 20.12. 2016. ostvarite poseban popust i cijenu od samo 990 kn.

Vidimo se!

Mudrost jednog tate

Vraćate s kući s posla. Umorni ste. Želite samo malo mira i tišine, a znate da je to teško moguće. Znate da, kada otvorite vrata, ulazite u svijet cike i galame, goleme energije i ljubavi. Znate da se od Vas očekuje da mnogo date i pružite i zato je toliko teško.

Kako prestati misliti na posao kad se vratite kući? Kako prestati misliti na hrpu neobavljenih kućanskih poslova? Kako ne izgubiti živce? Kako, u to malo vremena zajedno, pružiti najviše i dati od sebe ono što ju uistinu potrebno?

Idto to se pitao i jedan brižan tata, polaznik tečaja za roditelje. Pitao se, u kojem bi to stanju trebao biti, kada se vrati umoran kući.

Je li to mir? Isprva se čini da jest, ali ne. Obiteljska dinamika je takva da je osjećaj mira, zbog niske energije, neproduktivan.

Je li to opuštenost? Osim na Opuštenom rađanju, opuštenost s djecom koja su glasna, koja jedva čekaju vidjeti te, također neće pogoditi "u sridu".

Ovaj mudri tata pronašao je ono što mu treba. Pronašao je ono što obuhvaća i mir, i opuštenost i ljubav, a daje veliku energiju. To je posvećenost.

To je onaj osjećaj kad možeš uspješno razlučiti bitno od nebitnoga, kada uspiješ dati do znanja svim svojim ukućanima koliko ti znače, kada ih uspiješ čuti, vidjeti i doživjeti u punoći...i oni tebe.

To Vam od srca želim, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme. Neka Vam ljudi budu bitniji od punih tanjura i trbuha. Podarite svojim najdražima posvećenost.

Za to je potrebno izoštriti komunikacijske vještine i samokontrolu. Kako? Pridružite nam se na tečaju!

Pokvareni mobitel

Imaju li Vaši školarci mobitel? Mislite li da je u redu da djeca posjeduju skopocjene mobitele? Je li mobitel nužno zlo- djeca ga tebaju imati jer ga svi imaju, živimo u nesigurnom svijetu...?

Tako su jedni mama i tata svojem sinu u 5. razredu kupili mobitel - da im se može javiti iz grada, a i da se tu i tamo čuje s društvom. No, razlog kupnje je bio prvenstveno radi javljanja roditeljima iz grada.

I sve je bilo u redu dok, nakon samo tjedan dana, mobitelu nije puknuo ekran. Što sada? Vikati na dijete zašto ne pazi? Kupiti novi mobitel ili ne? Isto su se pitali i ovi roditelji. I što su napravili?

Sigurno im nije bilo drago čuti da je šteta na mobitelu tolika da se ne isplati popraviti ga. Ipak su smogli snage i zapitali se koji je razlog kupnje mobitela djetetu i što mogu iz ovoga naučiti i oni i njihov sin.

S obzirom da im je bilo bitno da se čuju s djetetom dok je u gradu, drugi mobitel je stigao u ruke njihovog sina. No, to nije bio novi mobitel. Čak niti rabljeni noviji model. Dali su mu svoj stari mobitel, onaj s tipkama. Najbitnija stvar - komunikacija iz grada - bila je omogućena.

A što su roditelji i sin naučili iz ove nezgodice koju im je život servirao?

Roditelji su rekli sinu da može dobiti novi novcati mobitel, no za njega će sam uštedjeti. I to je to. Život ide svojim tokom. Sin se javlja roditeljima nakon aktivnosti navečer iz grada. Štedi za mobitel. Njegov društveni život? Ne pati. Razvio je takve društvene vještine koje mu omogućuju da i dalje ima isti krug prijatelja, sa super mobitelom ili bez njega. Ne trebaju mu društvene mreže da bi bio društven.

Što su zapravo roditelji napravili? Prvo su preuzeli odgovornost i omogućili djetetu ono što im je važno. Zatim su sinu dali prostora da razvija vlastitu odgovornost štednjom za novi mobitel. Iz te odgovornosti će se razvijati ostale vještine- financijska osviještenost, stvaranje prioriteta i sl.

Čini se da je neimanje "cool" mobitela bila dobra odgojna investicija. Ovi mama i tata su prošli naš tečaj "Čvrsti temelj - uspješan život". Ako se i Vi pitate zašto je odgovornost važna i kako ju razvijati kod svoje djece, pridružite nam se na tečaju u četvrtak, 24.11. 2016. u 17 sati.